Franjevački samostan i crkva sv. Ivana Krstitelja
Smješten uz banski/kraljevski dvor Grgurevo i istovremeno s njim podignut za
vladanja bana Stjepana II. Kotromanića (1314-1353), Franjevački samostan u
Kraljevoj Sutjeski zacijelo spada među najstarije ustanove koje kontinuirano
djeluju u Bosni i Hercegovini. Njegovo postojanje i djelovanje proteže se na
doba bosanske državne samostalnosti (do 1463), Otomanskog Carstva (1463-1878),
Austro-Ugarske (1878-1918), Kraljevine Jugoslavije (1918-1941), zbivanja u
Drugom svjetskom ratu (1941-1945), SFR Jugoslavije (1945-1992) i ponovne
samostalnosti Bosne i Hercegovine (od 1992).
Vršeći prvenstveno duhovnu misiju u katoličkom kršćanskom puku, samostan je u
svojoj višestoljetnoj povijesti nailazio na brojne poteškoće i prepreke te je
samo čudom ostajao u životu. Nemamo pisanih podataka da je bio srušen u vrijeme
osmanskog osvojenja Bosne 1463. Ako je i bio srušen, ubrzo je ponovno podignut
na temelju opće dozvole u Ahdnami i spomenut je u turskom popisu iz 1469.
Postoji pak pouzdano izvješće da je posve razoren 1524. godine. O tome piše
talijanski povjesničar Franjo Gonzaga: «Kada je cvatuće Kraljevstvo Bosansko
došlo u ruke Turaka oni su ovaj samostan 1524. s druga tri do temelja porušili
tako da nije ostao ni kamen na kamenu. Trebalo je trideset godina potucanja i
lutanja po šumama i pećinama i 900 carskih dukata da bi se dobilo dopuštenje za
podizanje novog samostana. Međutim, on nije smio biti izgrađen od kamena i
cigle, već od pletera i ćerpića. Franjevci su iz njega obavljali dušobrižničku
misiju ne samo u okolici Sutjeske već i u Ukrini i Posavini.»
Godine 1658. samostan je izgorio. U tom požaru je stradala biblioteka, arhiv i
brojne dragocjenosti. Ponovno ga je podigao 1664. gvardijan fra Mijo Brežanin. U
vrijeme bečkih ratova fratri su morali napustiti samostan jer nisu mogli plaćati
neprestane dadžbine i globe, pa su se skrivali po okolnim selima. Vratili su se
poslije 17 godina. Kroničar je zapisao: «Prvog maja 1704. učinismo plot oko
zidova.» Naime, postojala je opasnost da se zidovi razdvoje, a zidarske radove
nije bilo dopušteno izvoditi. Poslije dviju neuspjelih gradnji i dograđivanja u
prvoj polovici 19.st. podignut je sadašnji samostan 1890-1897.
Samostansku je crkvu pratila gotovo ista sudbina kao i samostan. U 18. stoljeću
je u dva navrata neznatno obnavljana. O kakvoj se obnovi radilo najbolje
svjedoči domaći kroničar fra Bono Benić kad piše o obnovi koju je 1728. poduzeo
gvardijan fra Juro Bilavić: «Čim ju je dobio (bujruntiju), odmah je započeo
zamišljeni posao a najprije da izmijeni tri strane crkve. Dao ih je načiniti od
kamena, jer je prije crkva bila napravljena od nepečenih opeka. Kad je to
završio i nakon što je vrlo lijepo pokrio crkvu borovim i lučevim daskama, pomno
se pobrinuo da se ona i iznutra obloži drvenim daskama u obliku svoda; ranije je
– prosti mi, Bože – bila poput pojate».
Unutrašnjost crkve sv. Ivana Krstitelja
Ovako obnavljana crkva je 1821. porušena i podignuta nova koja je prema
sačuvanoj fotografiji iz 1889. također izgledala posve jednostavna i skromna.
Sadašnja crkva je izgrađena 1906-1908. prema projektu Josipa Vancaša. To je vrlo
uspjela neorenesansna građevina koju je iznutra oslikao talijanski slikar Marko
Antonini. Ispod crkve se nalazi kripta u kojoj se nalaze grobnice dvojice
biskupa. Cjelokupni umjetnički i liturgijski sadržaji crkve su uglavnom iz
vremena gradnje osim najstarijih u Bosni sačuvanih orgulja iz 1865. g.
Najstarije sačuvane orgulje u Bosni i Hercegovini iz 1865 g.
Tekst pripremio: prof. dr. Fra Stjepan Duvnjak
|
