BOBOVAC
STOLNO MJESTO BOSANSKIH VLADARA
U XIV. I XV. STOLJEĆU
S primarno obrambeno-strategijskim značajem, Bobovac je pružao efikasnu zaštitu
bosanskim vladarima od bana Stjepana II. (1322-1353) i kralja Tvrtka I.
Kotromanića (1353-1391) do Stjepana Tomaševića (1461-1463). Građen, kao i toliki
gradovi diljem Europe, u nekoliko faza, duže od jednog stoljeća (početak XIV. –
prvi decenij XV. stoljeća), Bobovac s 1100 m svojih bedema debljine 100-150 cm,
s bansko-kraljevskim dvorom i četirima palačama, od kojih su tri bile u sastavu
dvora, gradskim kapijama, crkvenim objektima, kapitelima, nalazima
fresko-slikarstva i raznovrsnog zanatstva, crkvenim zvonima, kraljevskim
mauzolejom koji ističe sakralno-kulturni karakter cijeloga ansambla, sa svojih
impozantnih jedanaest kula, svjedoči o svojoj eminentno europskoj situiranosti i
kvaliteti života.
Po svojoj osnovnoj namjeni, po načinu arhitektonske izvedbe i posebno po svom
istaknutom političkom značaju, koji je prelazio okvire bosanske srednjovjekovne
države, Bobovac dostiže onu ulogu i funkciju što su ih za tadašnju Ugarsku imali
Stolni Biograd (Szekesfehervár) i Višegrad. Njihov zajednički prauzor
predstavljao je Aachen Karla Velikog sa stolnom crkvom i dvorom kao modelom
prijestolnice koji se raširio diljem srednjovjekovne Europe. Politička funkcija
Bobovca ogleda se u činjenici da se unutar njegovih zidina čuvala bosanska kruna
zbog koje je početkom XV. stoljeća, u nastojanju da je se domogne, ovu utvrdu
pohodio tada najmoćniji europski vladar Sigismund Luksemburški.
Bobovac su u svibnju 1463. zaposjeli Osmanlije, označivši time kraj njegove
političke slave kao prijestolnice bosanskog kraljevstva.
KRALJEVSKI MAUZOLEJ
Kraljevski mauzolej na Bobovcu prvotno je kao klasična crkva, građena za
potrebe dvora, da bi prvih decenija XV. st. – pod kraljem Stjepanom Ostojom –
bio pretvoren u grobnu kapelu posvećenu sv. Mihovilu, zaštitniku viteštva. Tada
je crkva dobila bogatu kamenu dekoraciju – između ostalog, ukrase na vratima i
prozorima, antropomorfne konzole, skulpturu nekog sveca i skulpturu lava. Cijeli
mauzolej bio je ukrašen fresko slikarijama, među ostalima markantnom
kompozicijom strašnog suda. Kasnogotičko-ranorenesansne odlike fragmenata
dopuštaju njihovo datiranje u period između 1420. i 1463. Na temelju stilske
srodnosti bobovačkih fragmenata i fresko-slikarstva iz kapele sv. Duje u Splitu,
pretpostavlja se da bi autor bobovačkih fresaka mogao biti čuveni zadarski i
splitski slikar Dujan Vušković.
Nalazi iz grobne kapele – mauzoleja, gdje su pokopani kraljevi Stjepan Ostoja
(1398-1404; 1409-1418), Tvrtko II. Tvrtković (1404-1408; 1420-1443) i Stjepan
Tomaš (1443-1461) te žena Tvrtka II. Doroteja Gorjanska, osobito tri nadgrobne
ploče, zaslužuju posebnu pažnju. Izgrađene u crvenom mramoru donesenom iz
Panonije (Siklos, Ostrogon ili Erdelj), one su jedinstvena pojava u Bosni i
Hercegovini. Ploče su ležale na posebno građenim, kompozitnim sarkofazima,
visokim oko 90 cm. Na svim trima bili su u visokom reljefu izrađeni likovi
pokojnika s insignijama kraljevske vlasti i položaja, a rubovima ploča tekao je
natpis. Na njima se prepoznaje fizionomija jednog lica, ekstremiteti,
pokojnikovo odijelo (oklop) djelomično kombiniran s pancirom, tu je i oružje –
ukrašene korice jednog mača, dijelovi krsnice dvaju drugih mačeva te pojas za
nošenje mača, jedno koplje; dva štita s grbovima, žezlo, specifični simbol
kraljevske vlasti, heraldički simboli (kraljevske krune sa inicijalima T
i ST – Tvrtko II. i Stjepan Tomaš). Zmajevi, raširenih usta s plamenim
jezikom, šapa, dio glave s uhom i dio kosmatog trupa raspoznaju se na nosačima
štitova. Tu su, među nosačima simbola, i anđeli – na jednom fragmentu gotovo
čitava figura – za koje se naslućuje da pridržavaju krunu i kraljevski plašt. Od
natpisa su ostali samo fragmenti: NE MEMORIE MAGNI OLIM DNI ET… USSORE ET
SALIS… DNI. Položaj kompozitnih sarkofaga uz oltarski prostor svjedoči o
potpunom usvajanju zapadnoeuropskog pogrebnog koncepta.
Neke indicije ukazuju da je, bar na jednoj ploči, pod pokojnikovim nogama bio
predstavljen ležeći zmaj ili lav. Stilizacija zmajevih čeljusti s jedne grobne
ploče toliko podsjeća na zmaja iz grba komornika ugarskog kralja Sigismunda
Luksemburškog Janoša Stibora, da po svoj prilici predstavlja isti simbol. Zmaj u
Stiborovu grbu personificira visoki Orden zmajeva reda koji je 1408. ustanovio
kralj Sigismund. Nadgrobna ploča na Bobovcu svjedoči da je i bosanski kralj
Stjepan Ostoja mogao biti nositelj tog ordena. Po svojim osnovnim
karakteristikama – pismu, jeziku, ikonografijskoj kompoziciji, realističnom
oblikovanju detalja, senzualnošću i manirizmom u prikazivanju lica (usta) – ove
ploče okvirno se svrstavaju u kasnogotičku dvorsku umjetnost istočno-centralne
Europe.
Tekst pripremio: prof. dr Dubravko Lovrenović
|
